Odem zbog jeftinih knjiga, vratim se razočarana u grad i ljudi mi se još više zgade. Žestoko su mi odbrusili na svaki spomen Miljenka Jergovića kao da sam tražila Franju Tuđmana. Na Ćamila Sijarića samo se nasmiju. Ja? Ja propadam od sramote. Sramota me što sam nogom kročila u taj grad. Mene stid za čovjeka kojeg sam pitala koji tramvaj ide do Ušća, a on okrenu glavu i krenu da pjevuši. Žalosno.
1 komentar
Komentariši
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
Moje saučešće.
To je kulturologija ništenja koja, sve brže i sve izvjesnije, postaje kult ništenja. Sada više nema neprijatelja koji se jede. Sada ta nacija jede samu sebe.