solare

bježati možemo, pobjeći ne možemo

01.11.2017.

Posao

Sjedim u svoja četiri zida i čekam da mi jave kada da dođem na posao. Posao koji ne želim da radim ali mi je potreban. Glavom mi se vrti Jergovićeva rečenica '... i da mi nije pružio priliku da budem nekome sin.' Nikad mi niko nije pružio priliku da budem nekome sin, dijete. Moji roditelji napaćeni sami po sebi nikad mi ništa nisu pružali. Ne mogu reći da žalim, ne treba mi nešto takvo. Vjerovatno čovjek navikne s vremenom. U svojoj sobi sjedim i čitam, vrata su otvorena. Baba mi poslje kaže da gleda kako čitam neko crvenu knjigu i da se bavim glupostim te da trebam uzeti da učim njemački jezik. Kaže da će mi više koristiti. E moja ženo da ti znaš šta ja mislim o Nijemcima i da bih radije koru hljeba jela nego tamo otišla. Trebala bih, vjerovatno, za svoje godine imati puno više ambicije, ali nema veze radiću posao taj dolaziti kući. Svaki dan će mi biti isti. Možda jednom napravim omču od te dosade. Možda jednom...

30.10.2017.

Sajam, Beograd

Odem zbog jeftinih knjiga, vratim se razočarana u grad i ljudi mi se još više zgade. Žestoko su mi odbrusili na svaki spomen Miljenka Jergovića kao da sam tražila Franju Tuđmana. Na Ćamila Sijarića samo se nasmiju. Ja? Ja propadam od sramote. Sramota me što sam nogom kročila u taj grad. Mene stid za čovjeka kojeg sam pitala koji tramvaj ide do Ušća, a on okrenu glavu i krenu da pjevuši. Žalosno.

24.10.2017.

Rat

Često ovako uhvatim sebe kako razmišljam šta bi bilo da rat počne sada. Sanjala sam u više navrata isto. Uhvatim se kako, u snu, hitro žurim kući u toj situaciji, ali ne po ukućane nego po svoje knjige i pasoš. Zapitam se da li je to loše?! Mislim ne mogu ponijeti sve knjige ali se samo po njih ipak vraćam. Ukućani, hah, pa snaće se oni i sami. Sebično pomislim kako je to prilika da odem, pa makar pala na mostu bježući. Mozak stane, misli stanu, sve stane, stoji. Stojim. Gledam oko sebe kako se sve ruši i sretna sam.

17.10.2017.

Sredina

Noć je lijepa. Znate miriše na jesen. Dan je već paklen. Sunce ubija i ovo malo lijepo nošenog mira. Kad hodam sama noći volim da idem sredinom ceste. Osjećam se sigurno tako, nema smisla ali tako je. Nekako baš volim tu sredinu. Volim mir te sredine.

17.10.2017.

Ne znam

Sakriti se. Sakriti se od ovog grada mrtvoga. Grada koji je življi subotom u 6am nego petkom naveče. Sakriti se od ljudi. Uvijek se vraćamo na ove ljude, ali jako želim sakriti se od njih. Kad sjediš u kafani, ogvaraju te. Hodaš ulicom ismijavaju te. Odeš u školu ponižavaju te. Ljudi su najveće zlo. Voljela bih iskreno da ih ne gledam. Nikad. Hoću samo da sjedim u kafani, pijem svoje piće i bivam.

11.10.2017.

Bog

Gledam današnju omladinu, ljude, nonstop neka prepucavanja između vijernika i ateista, agnostika, te čega već ne. Zapitam se tako gledajući ih šta misle oni postići time. Da drugi ljudi vide da su oni inteligentniji zbog tog razmišljanja, kao razmišljaju o bogu, smrti i o tome razglabaju. Pred nos ti guraju kako oni čitaju o tome, edukuju se. Ljudi, zar sve morate podijeliti sa svijetom, zar ne postoji ništa intimno više?! Hipsteri, fenseri, metalci, palci ako već hoćete da se etiketirate stavite na sebe etiketu onog što jeste.

08.10.2017.

Zašto sve mora imati ime

Mislim da nema više svrhe da se priča kako ništa smisla nema. Isto tako šta ja želim. Sjedim i zapitam se da li ima smisla tražiti sreću. Pa se zapitam zašto izađem iz auta kad ide dobra pjesma kad znam da bi me usrećilo kad bih ostala da je preslušam. Pojedoh se, izdržati ne mogu. Vučem zadnje svoje atome, da bih preživjela trunkice. Gušim i gubim se svaki put kad treba nešto novo da počnem, zbog toga ću radije raditi stvari koje ne volim. Raditi stvari koje ne volim, ići uvijek u istu kafanu, piti isto piće, pušiti iste cigare, pa uvijek iznova naći novi smisao istih stvari. Jer mogu.

07.10.2017.

Laprdam

Trudim se neispitivati sebe. Trudim se smijati se na loše šale. Trudim se čitati teške ljude. Trudim se pobjeći od sebe, a u suštini to ne želim. Želim osjetiti slobodu. Pušiti gdje god mi se puši, piti što god mi se pije nije za mene problem. Želim slobodu veću od toga. Želim plivati iako se vode bojim. Želim trčati iako mi pluća izdržati ne mogu, želim njima u inat. Želim da vrištim na autobuskoj stanici jer nemam para da sjednem u autobus i odem daleko. Želim da kažem sve što imam. Iako ja ne znam šta sve imam za reći. Želim da se prestanem gubiti u masama. Želim da budem hrabra. Ne želim da me jebeni obični strah koči. Želim svaki dan da udahnem i čim oči otvorim zapalim cigaru. Hoću da je gledam kako gori jer će tako izgoriti i taj dan. I moj san. I moj život. Jer nisam imala snage. Nije mi žao, ma đavola nije.

05.10.2017.

Sjena

Hodam. Sjena jedna, sjena dva, sjena tri. Zašto se bojimo sjene? Da li nam to naša podsvijest govori da se bojimo sami sebe? Zašto bi se bojali običnog čovjeka? Koliko jedno biće može nanijeti štete?

29.09.2017.

Ne mrzim

MRZIM TO ŠTO NE MOGU DA ŽIVIM ŽIVOT KAKO HOĆU. MRZIM ŠTO NE MOGU DA DIŠEM. MRZIM ŠTO ĆE MI 'NAJBOLJE GODINE' ŽIVOTA PROĆI U KUĆI. MRZIM ŠTO NE ČITAM VIŠE. MRZIM ŠTO MI JE GENERACIJA NEPISMENA. MRZIM ŠTO ŽIVIM OKRUŽENA PRIMITIVNIM LJUDIMA. MRZIM BITI PRIMORANA RADITI POSLOVE KOJE NE PODNOSIM JER MORAM DA PREŽIVIM. MRZIM ŠTO ME KOČI DRŽAVA. MRZIM LJUDE KOJI SU OVU DRŽAVU PRETVORILI U SKUP OTPADA. MRZIM SKORO SVE OKO SEBE. MRZIM JER NE MOGU VIŠE NIŠTA DA OSJEĆAM OD BIJESA. MRZIM, ETO.


Noviji postovi | Stariji postovi

solare
<< 11/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930