solare

bježati možemo, pobjeći ne možemo

03.11.2018.

Imam potrebu da opet nešto kažem

Ja nešto razmišljam kako kod nas ovdje u Bosni ništa nekako ne štima. Toliko toga ne štima da ljudi više ne znaju šta ne štima. Zbunio se narod, sav se pogubio. U nekim noramlnijim državama, ne mogu reći u normalnim jer danas s moje tačke gledišta više nema normalnog, djeca uče tri do četiri strana jezika a kod nas ovdje uveli engleski roditelji se zabrinuli kako će djeca. Od malih nogu, djecu tamo negdje u svijetu, uče da kritički razmišljaju a ovdje kod nas nauče da zna kupit pivu i cigaru, pa to je isto. Ljudi, tamo neki, svoju djecu podržavaju školovanju i izboru istoga, a eto kod nas odoše na medicinu čisto zbog roditeljskog ponosa i lakšeg odlaska. Ova Bosna, eto pravo da vam kažem truhne, više nije ponosna Dizdare. Izvinjavam se u ime svih njenih građana, svih nacija i svega. Žao mi je možda malo. Zbog ponosa ne uhvati korak s vremenom i eto nas tu gdje smo. Ni vamo ni tamo.

08.04.2018.

Živa sam

Da, živa sam. Ne znam kakve vi koristi imate od toga. Idalje radim samo dva sata dnevno, čekam da me zovu za neki drugi posao. Posao zbog kojeg bih se preselila. Preselila u smrad. Pitala sam se i ja zašto bih se preselila te da li ponovo bježim. Ne bježim nego idem u sigurne ruke. Jako volim sigurnost. Nemiri prošlosti me ne napuštaju, zašto se kajem s dvadeset ne dolazi li kajanje po stare dane? Šta znači uživati u momentu, momentu čega? Ne znam da li sam prazna, puna sam tuge i žala. Zašto sama sebe žalim? Zar to nije najjadnija stvar?! E da, kupila sam fotoaparat i izgubila volju za fotografijom. Osjećam se kao da ne zaslužujem da budem sretna. Ma šta je to sreća, komad plastike? Kad će prestati da me prati prošlost budnim okom?

30.01.2018.

Lalal

Oprostiti sebi. Oprostiti. Da li je to moguće? Biti kraj svoga kraja. Zašto prošlost jednostavno ne može biti jednostavno to, ono što je prošlo. Počinjem vjerovati da se ljudi mijenjaju. HAHA. Kako bi bilo da svi to mogu. Eh, šta bi bilo kad bi bilo. Budi Meša mome krugu.

28.12.2017.

Nova godina

Kažu ljudi trebala bih se radovati novoj godini. Da se radujem poskupljenju jedine stvari koje volim. Da se radujem još jednoj godini samoće. Ljudi poput mene očigledno uvijek završe sami. Ne znam da li je loše samovati ili ne. Meni je to već navika te mi svako društvo predstavlja smetnju i napor. Zašto onda kada vidim fotografije sretnih ljudi srce mi obavije neka tuga? Neka neopisiva tuga. Iskreno ne želim biti među ljudima jer me gužva guši, davi. Sebi sama jasna nisam. Polahko sama sebe gušim. Samo fali još da i fizički umrem.

17.12.2017.

,

Mislim da bih se manje umorila kada bih išla kopati rudnike i tunele nego bivajući okružena ljudima. Umori me pomisao da sutra moram među ljude. O kako sam ja tužan čovjek. Ljudska glupost umara i to je neizbježno.

10.12.2017.

Osjećaj

Osjećam. Osjećam. Ja osjećam. Ovo je neki novi osjećaj. Osjećam se lijepo. Veoma čudno. Nadam se da ću se snaći. Najtužnije od svega fali mi moja praznina. Fali mi da se izgubim u cigareti, slovu, riječima. Oh.

29.11.2017.

Gledaj me kako se pakujem i patim

Radim dva sata dnevno, za džeparac, jer naći posao u državi je skoro nemoguće. Ne znam da li treba da se divim ljudima koji osnivaju porodice. Ova država ako se državom nazvati može, ovaj cirkus, uništava najljepše godine moga života, al hajde moj i ne vrijedi nešto, nego generacijama uništava živote. Jedino što želim je da lutam. Lutam ulicama drugih država. Nisam ja za posao koji zahtijeva komunikaciju s ljudima, jako brzo se iznerviram. Ma ne nerviram se toliko koliko me strah ljudi. Strah me pogleda. Vjerovatno to nosim još od malih nogu. Samo tražim način da odem. Danas mi baba kod koje stanujem reče 'Nikada se ti nećeš odseliti od mene'. MA SAMO ME GLEDAJ!

22.11.2017.

Mrzim naslove

Strahom se vezujem za mjesto gdje stanujem. Vežem se potpuno bespotrebno. Želim pustiti i disati. Ne krivim nikog osim sebe. Veliku krivicu prebacujem na sebe, ne mogu si pomoći. Mislim da se bolom hranim. Kada me boli bolje funkcionišem. Žao mi nije. Nije to ništa neprebolno. Sanjam kako stojim i gledam svoj život. Ja ovakva gledam sebe sretnu i punu života, skoro nemoguće. Želim da prestanem gledati.

15.11.2017.

Pitanje

Uhvatim ja sebe u kojekakvim mislima. Sve je manje više nevažno. Nego juče, nešto mi se po glavi vrti kako se uvijek vežem s piscima, slikarima, fotografima koji su vodili boemski život. Ako ne boemski onda nešto blizu toga, uglavnom ljude u rasulu. Razmišljam o tome dosta. Da li je moguće da samo bol daje dobra djela?

08.11.2017.

Vrisak

Vrištala bih sada na najvećem brdu ove države. Vrištala bih da me čuju i susjedne države. Vrištala bih tako jako da svi prozori na vladinim zgradama popucaju. Tek kada bi ljudi čuli, ono stvarno čuli, stala bih. Ne mogu da se pomirim s tim da nam talenat propada samo zato što smo iz Bosne i Hercegovine. Nemojte kriviti ljude koji odlaze, ovdje samo budale ostaju. Znam, ja sam jedna budala. Nemamo priliku ni za šta. Šta treba da nam rade zaljubljenici u fotografiju, slikarstvo, književnost?! Ne možeš spomenuti nekog umjetnika da se ne pokrene priča ČIJI JE. Ne mogu ljudi toga da se oslobode. Možda bi svi trebali da se zanimamo za nogomet, mada je i to danas stvar politike. Ljudi da li vi išta iskreno volite? Jeste sposobni voljeti nešto od čega koristi nema?


Stariji postovi

solare
<< 11/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930