solare

bježati možemo, pobjeći ne možemo

21.09.2017.

Suza

Sinoć, po kišnoj septembarskoj noći, odlučih da odem na manifestaciju povodom Nove Hidžretske godine. Pored mene sjedio je djed, umornih očiju, a toliko ponosnih. Kada je hor izašao na binu iz džepa vadi mobitel neki stari na preklapanje koji ima kameru, uperi kameru kad ono na ekranu sve bijelo. Ne može da fotka, vidno malo razočaran spusti telefon u džep i nastavi da uživa. Počeh da razmišljam koji je sretnik s bine uspio da usreći ovog starca. Uhvati me neki neopisiv osjećaj tuge, ja nikad neću načiniti svoga djeda ponosim. Nikad mu neću moći izvući osmijeh, jer nisam talentovana nit se trudim da vježbam nešto. Ja sam onaj nonstop nadrndani mrgud s čestim glavoboljama koji se uvije usprotivi čudnim shvatanjima svijeta svoje porodice. Nemaju pojma koliki su sretnici, kako je lijepo vidjeti djeda kako sav odvažan gleda svog unuka. Na naboranom licu osmijeh i suza, suza. Kapljica sreće.

15.09.2017.

Samo još jedna priča

Budim se, otvaram oči i ne mogu da se pomjerim. Sanjala sam da počinje rat. Jako se bojim rata. Ne bojim se da će me ubiti, ni najmanje. Bojim se, znate čega se ja bojim, bojim se da će opet umrijeti hiljade nevinih ljudi. To da l su oni nevini u drugim pogledima nismo mi tu da sudimo. Umrijet će nedužni ljudi zbog tuđih interesa. Zar vam život nije mio? Zar vam je nacionalni identitet bitniji od života? Ako vam vaš život nije drag ne znači da drugi nisu puni života. Koliko će još naš narod da se prepucava oko ustaša, četnika i balija. Kako da napredujemo kad ljudi ne dopuštaju djeci da rade kod druge nacije a kamo li nešto više?! Kako vas nije stid vas samih? Ja ne želim da se u mom gradu ponovo vrši etničko čišćenje, ne želim da se ruši, ne želim da non stop muče Savu tražeći tijela. Ne želim da mi grad pati. Ne želim da se prosipa krv. Bilo čija i bilo kakva. Hoću da uživam u melanholiji i depresiji na miru.

11.09.2017.

Dani

Već danima osjećam samo tugu. Ali nisam tužna, tako se osjećam. Možda i , nema smisla, ne želim uopšte u to da zalazim. Sve što me okružuje me guši, ljudi, soba, sve što sam nekad voljela sad me guši. Guši me a ja ne želim da pobjegnem od toga, ma neka ga nek me preplavi bar ću osjećati nešto. Za osobe koje su puno vremena prazne i tuga dobro dođe.

03.09.2017.

San

Nesanica, muči me već danima. I kad uspijem sklopiti oči, sanjam njega. Postajem previše njanjava i to mi se ne sviđa. Kako uvijek kad nastavim sa životom normalno odjednom me nešto udari da razmišljam o njemu. Moglo bi se reći da sam naoko sretna osoba. Skontala sam se i sve je uredu. Onda se pojavi da pravi nesklad mome skladu. Zašto ne možembo pustiti neke ljude zauvijek. Kad odeš ne vraćaj se. Jebeno nemoj da se vraćaš.

27.08.2017.

Ostalo s tobom

Napisah drugu da mu kaže da me povede kad krene. Da mu kaže da moram sjediti naprijed. Hoću da gledam kako mu vjetar nosi kosu po licu. Po licu, po najljepšim očima. Ja sam ona koja sanja. Obećavam da neću progvoriti ni riječ. Neću spomenuti poljubac koji mi je ostavio na čuvanje prije dvije godine. Neću mu reći da ga još čuvam. Ne vjerujem da je zaboravio ali ako jeste uredu je. Pusti našu pjesmu, da cijelim putem slušamo listu naših pjesama. Uvijek smo slušali isto. Zapali cigaru. Nek gori. Gori i svaki naš dan dok bježimo jedno od drugog a uvijek se poslje vratimo jedno drugom. Vratimo. Vratimo. Da ti pričam o nama, u trećem licu, o neko drugo dvoje, ti da se smješiš. Da se volimo, onako kako samo mi znamo, i niko drugi, niko drugi ne zna tako bar su spašeni. Možda im je lakše al ljepše nije.

25.08.2017.

Odlazak

Jako želim da odem, ovaj grad me već guši. Svezao je omču oko moga vrata i kad poželi steže je. Ne želim biti vezana. Veliki sam protivnik vezanja pasa a kamo li ljudi. Ne znam da li me veže stalno gledati iste stvari ili iste ljude ili pak oboje. Ne želim biti rob ovog grada. Želim biti slobodna. Želim slobodu. A šta je sloboda? Da li je to da u centru grada povičem vulgarne riječi ili da gola prođem kroz njega, a cure danas svakako hodaju polugole tako da to vjerovatno ne bi bio problem, da li je sloboda sve što je društveno neprihvatljivo? Da li bi me odlazak oslobodio. Kako kaže Meša ''čovjek nije drvo i vezanost je njegova nesreća''. E moj Meša uvijek si znao.

21.08.2017.

Šalteruše

Ulazim u kancelariju da se prijavim na biro, a ono roberto kavali oni sebi pustili, pa se vi pitajte što nam je ovakva država. Al hajde, o (ne)ukusu se ne raspravlja. Nego danas hodajući od vrata do vrata da bih pribavila sve što mi treba, natjera me da razmislim o šalterušama. Ne bih to radila ni za crnu glavu, nije ni čudo što su uvijek nadrndane i herlave. Ko još želi cijeli dan provesti među hrpom papira, služeći nepismene ljude. Šta sve ljudi neće raditi zbog novca, ne mogu ni biti nasmijane kad rade najdosadniji posao na svijetu. Na svojoj poziciji nisu ništa, tako da ih i kompleksi satraše. Prvi put danas, prva radna knjižica, diplomu sam spakovala, uskoro i stvari ako me sreća pogleda. Ma nisam vam ja ona koja želi da ode iz države jer joj se ne sviđaju Bakir i Dodik, nego želim da putujem da ispunim dušu ljepotom. Ne bih ni za sve pare svijeta sjedila cijeli dan među papirima, radije bih derala cipele od vreo asfalt. Sva sreća pa ima ljudi koji vole pare pa neko mora i taj posao da obavlja. A ja? Ja ću da lutam.

20.08.2017.

Kiša

Danas kiša sipi cijeli dan. Uživam slušajući Arsena i Šobića. Ne mogu da se pomirim da završila jedno poglavlje u svom životu i nemam pojma šta ću sa sebe dalje. Nisam spremna da hodam, osjećam se jako slabo, malaksalo. Padaju kapljice po prozoru, sjetih se kako sam u djetinjstvu kladila se s mamom koja će prva da se spusti do kraja. Nekada. Dugo se nisam iskreno nasmijala. Odem u kafanu gdje je nekad moje društvo bilo najglasnije u svom uglu. Nema ni nas više. Osjećam da sam sama. Sama, pa se sjetim tebe. Tebe, koji nisi ništa više od poznanika, bar se malo nasmiješim kad se tebe sjetim. Odoh sada u kafanu remija da igram, pijem čaj s više ruma i bar na kratko prestanem da razmišljam šta će biti. Da, žensko sam i volim da se kartam, sjedim u kafani, čitam i pišem, pijem jeftina pića. Volim da radim stvari koje me bar malo ispunjavaju. Odoh sad. Čekaju me.

19.08.2017.

Vrijeme je da nastupi jesen

Smrad toplote gdje god da krenemo. Oči su se nagledale golotinje. Smrad ljudi i smrad toplote udružili se. Vrijeme je da dušu odmorim, jesenjim kišama. Jesenjim kišama, žutim lišćem, baricama. Molim jesen da požuri, dugo nisam bila dijete koje trči od barice do barice. Želim da ležim na terasi, gledam kako se sve mijenja, da znam da je uredu mijenjati se, rasti, odrastati. Da se sve mijenja, suze u smijeh, tuga u sreću. Da promjena može biti lijepa, lijepa kao jesen. Molim te požuri.

19.08.2017.

Pitanje

Da li mi sami pišemo svoju priču? Ili trebamo čekati da je napiše neko drugi? Zar bi neko drugi trebao znati bolje od Nas samih? Možda bi se voljeli vidjeti očima drugih ljudi, možda. Zar da budemo bolji u tuđim očima? Šta bi trebala biti naša priča? Naš život? Samo tako jednostavno?! Želim da budem svoja priča, da je dišem, da je preživim, živim i osjetim.


Stariji postovi

solare
<< 09/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930